Belostenec, Ivan (Bilostinac), leksikograf, vjerski pisac i pjesnik (Varaždin, XII. 1593. ili 1594 – Lepoglava, 10. II. 1675). Podatci o njegovu djetinjstvu i početnome školovanju nisu poznati. God. 1616. u Lepoglavi je stupio u pavlinski red; od 1618. do 1621. polazio filozofiju u isusovačkome kolegiju u Beču, a 1621–24. studirao teologiju na Collegium Germanicum u Rimu. U Lepoglavi je 1624. zaređen za svećenika, 1627. postao je prior tamošnjega pavlinskog samostana, a od 1630. i prior pavlinskoga samostana u Sveticama kraj Ozlja, gdje se upoznao s Petrom Zrinskim, s kojim se susretao radi proširenja samostanskoga imanja. God. 1638. bio je generalni definitor reda (definitor generalis) u Lepoglavi, 1641. poslan je u vizitaciju u istarsku pavlinsku provinciju, gdje je poslije bio administrator provincije (1644–47), vikar (1647–52) i provincijal (1656–59). Istodobno je ponovno bio i prior u Sveticama i u pavlinskome samostanu sv. Jelene kraj Čakovca (1642–44), a na toj je dužnosti bio još nekoliko puta (u Sveticama 1652–56. i 1662–63. i u samostanu svete Jelene 1659–62). God. 1652–56 (po Kamilu Dočkalu 1651–55) bio je vikar u Lepoglavi, gdje je ponovno boravio od 1663. do smrti. God. 1674. čitao je svoju zlatnu misu u lepoglavskome samostanu.
Po pavlinu N. Bengeru, Belostenec je autor do danas nepronađene zbirke od 13 nabožnih pjesama u čast sv. Pavlu Pustinjaku, Boghomila (1662), pisane kajkavskim. Drugo Belostenčevo djelo tiskano je 1672. pod latinskim naslovom: Sacri Sermones in sacratissimum festum Corporis Christi. Posvećeno je grofu Ivanu Draškoviću Trakošćanskomu, a sadržava deset propovijedi na kajkavskome jeziku s čakavskim i štokavskim obilježjima. Za tisak su ih objavili László Hadrovics (Deset propovijedi o Euharistiji pavlina o. Ivana Belostenca, Građa za povijest književnosti hrvatske, 1939, 14) i A. Jembrih (Svete propovijedi za svetkovinu Tijelova, 2005). U propovijedima do izražaja dolazi hrvatski trojezični koncept, a po istim je načelima sastavljeno i Belostenčevo životno djelo Gazophylacium, latinsko-hrvatski i hrvatsko- latinski rječnik. Zbog nedostatka financijskih sredstava rječnik je ostao u rukopisu, a nakon Belostenčeve smrti za tisak su ga 1740. priredila njegova subraća, Jerolim Orlović i Andrija Mužar, koji su u rječnik dodali mudre izreke iz Priručnika (1703) Pavla Rittera Vitezovića
i narodne poslovice iz rječnika Dizionario italiano-latino-illyrico (1728) Ardelija Della Belle. Faksimilni pretisci rječnika objavljeni su 1972–73. i 1998. Riječ gazophylacium Belostenec je zabilježio u latinsko-hrvatskome dijelu rječnika, a znači kinčena komora, hiža ali mesto gde je spravljen kinč, tarna komora, blago, zlatosranišče. U latinskome dijelu služio se rječnicima stranih leksikografa, u kajkavskome dijelu oslanjao se na Dictionar (1670) Jurja Habdelića, za dalmatinske štokavizme služio se rječnicima Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum (1595) Fausta Vrančića i Blago jezika slovinskoga (1649–51) Jakova Mikalje, a za slavonske i turske izraze informatori su mu, po Josipu Vončini, bili prebjezi iz Slavonije. Rječnik je najopsežnije hrvatsko leksikografsko djelo onoga doba, svojevrsna enciklopedija znanja, a Belostenca i izdavače s pravom se može smatrati promicateljima hrvatskoga jezičnog jedinstva na temelju triju hrvatskih govora. Belostenčevo ime nosi gradska knjižnica u Lepoglavi.
LIT.: V. Dukat, Ivan Belostenec, u: Sladki naš kaj, Zagreb 1944. • J. Vončina, Leksikografski rad Ivana Belostenca (dodatak uz Gazophylacium, reprint-izdanje, 2, Zagreb 1973. • O. Šojat, Ivan Belostenec, Zagreb 1978. • ista, Ivan Belostenec (1594.[1593?]–1675) kao pjesnik, pisac i leksikograf, Kaj, 11(1978) 1. • Ivan Belostenec i hrvatska kultura njegova doba: referati sa Znanstvenog skupa održanog 17. lipnja 2005. u Starom gradu Ozlju, Gazophylacium (tematski broj), 10(2005) 1–2. • K. Dočkal, Povijest pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije u Lepoglavi, Zagreb 2014.
A. Jembrih