bednjanski govor, poddijalekt središnjozagorskoga dijalekta (→ jezik). Zauzima sjeverni dio govornoga područja dijalekta, a obuhvaća govor današnje općine Bednje. Govorno područje – desetak četvornih kilometara između Trakošćana i Lepoglave – sa svih strana zatvoreno Ivanščicom, Strahinjščicom, Maceljskom i Ravnom gorom i samo jednom cestom spojeno s Lepoglavom, svojevrstan je lingvistički otok. Jedan je od najkompliciranijih i najnerazumljivijih kajkavskih govora, zbog svojih diftonga, glasovnih promjena i akcenata.
Prvu znanstvenu studiju o njemu, Bednjanski govor, napisao je J. Jedvaj (Hrvatski dijalektološki zbornik, 1956), koji se za zapis bednjanskih riječi poslužio grafijskim sustavom hrvatskoga jezika, a od znakova iz stranih jezika uzeo samo slovo y za preglašeni u. Posebnosti su govora bogat vokalizam (24 samoglasnika, dvoglasnika i preglasnika), u kojem kvaliteta vokala ovisi i o modulaciji, tj. uzlazno-silaznome kretanju tona (razlikuje se vrijednost vokala i, u, o /<ǫ=/ i a u dugome nenaglašenom slogu i slogu pod cirkumfleksom od one u dugouzlaznome slogu /pod akutom/, koja je ista onoj u kratkome naglašenom slogu), te pomaknuta fonetska vrijednost većine vokala ( > a > o > u > y, odnosno > a, a > o, o > u, u > y), tzv. kružni pomak. Posebnosti su vidljive i u akcentuaciji: ukinuta je opreka po kvantiteti ispred kratko naglašene ultime (tip žená izjednačen je s tipom glāvá), ali ispred dugoga sloga ostala je opreka po kvantiteti (genitiv jednine ženẽ). U nekim kategorijama riječi i oblici imaju progresivnu metataksu, pomak starih čelnih, recesivnih akcenata (dugoga i kratkoga) na kraj riječi (eblȃok: oblak). Česta je i proteza, dodavanje suglasnika v, j ili h ispred riječi koje počinju vokalom (vügljen: ugljen; vôuzel: uzao; vüzek: uzak; jegnjïša: ognjište; jyeke: oko; Jôuno: Ana; hêrž: raž; hērjö: rđa). Neke su riječi udvostručene (jäja: jest; köjköj: koješta). Upitna zamjenica glasi kîe (tko), osobne jös, têi, ëne (ja, ti, on), pokazne tîe, tă, tő (taj, ta, to). Svršeni glagoli mogu imati supin (lȃ: leći).
Govor je na cijelome bednjanskom području uglavnom isti, samo se govor Rinkovčana, koji graniči s lepoglavskim, razlikuje u akcentu, odnosno katkad pomiču kratki akcent iza duljine i dugosilazni za jedan slog prema početku riječi, mijenjajući dugosilazni u kratki. Govore primjerice këket (kokot), këkeš (kokoš), gïbunjico (gibanica), gräban (greben), ïdam pe vëdu (idem po vodu), dok ih ostali stanovnici izgovaraju: kekyet, kekyeš, gibûnjico, grebân, ïdam pe vyedu. Bednjanci su svojemu govoru prilagodili i novije riječi: evijyen (avion), fošïst (fašist), nyermo (norma) i dr.
Iako je u znanstvenim krugovima godinama nepravedno zanemarivan, 2007. bednjanski je govor proglašen hrvatskim kulturnim dobrom i upisan u Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara RH, a Marija Antolković, začetnica ideje o bednjanskome rječniku, prikupila je oko 20 000 riječi. U novije se doba popularizira u glazbi (→ Kavaliri, → Etno festival Cvetlin), književnosti (S. Šprem, Nujliepši kemoček svieto – Bednjo, 1994; B. Pahić-Grobenski, Jedno drugo sjećanje, 1997) i znanosti (B. Pahić-Grobenski /prir./, Nošo bedljuinsko rieč, 2007), ali i banalizira u promidžbenim porukama (npr. reklame za pivo).
LIT.: J. Jedvaj, Bednjanski govor, Hrvatski dijalektološki zbornik, 1956, 1. • M. Genc, Bednjanski govor proglašen hrvatskim kulturnim dobrom, Hrvatski kajkavski kolendar, Čakovec 2013. • B. Pahić-Grobenski, Nastojanja oko čuvanja bednjanskoga govora, u: A. Jembrih (ur.), Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornik radova), 4, Zabok 2015.
M. Lončarić i R.