Bedekovčina, naselje i općinsko središte u središnjemu dijelu Zagorja; s 3400 stanovnika peto po veličini zagorsko naselje. Smještena je u dolini rijeke Krapine, uz cestu i željezničku prugu Zagreb–Varaždin. Upravno je, obrtničko i industrijsko središte, razvijene su keramička industrija (crijep, ukrasna keramika i šamotni proizvodi) i drvna industrija (pokućstvo), proizvodnja vatrostalnoga materijala, trgovina, malo poduzetništvo, a na → Bedekovčanskim jezerima rekreacijsko-sportski turizam.
Župna crkva sv. Barbare jednobrodna je kasnobarokno-klasicistička građevina. Smještena je na brežuljku 4 km zapadno od današnjega središta naselja. Na mjestu današnje crkve oko 1650. bila je podignuta drvena kapela, unutar koje je bio mali oltar sa slikom sv. Barbare. God. 1720. na njezinu je mjestu kanonik Nikola Bedeković o svojemu trošku podignuo zidanu kapelu, koja je 1727. postala župnom crkvom. Jak potres 1775. u potpunosti je razrušio crkvu, pa je od 1776. do 1778. sagrađena nova barokna crkva s pet oltara. Propovjedaonica s grbom N. Bedekovića datira iz 1796. Zbog udaljenosti župne crkve od središta naselja, 1991. dovršena je i otvorena nova župna kuća s kapelom. Kurija župnoga dvora Bedekovčina, smještena nasuprot groblju, prizemna je pravokutna građevina, građena krajem XIX. st. u historicističkome stilu.
Početci organiziranoga školstva u Bedekovčini vezani su uz 1842. i župnika Franju Magdalenića koji je, uz novčanu pomoć župe, zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Jurja Haulika te kolatora župe, Ljudevita i Tome Bedekovića Komorskih, 1845. izgradio prvu školsku zgradu u blizini župne crkve. Zgradu je od 1953. do 1997. koristio DVD Bedekovčina. Moderna škola sagrađena je 1954, a današnji oblik dobila je 1989. U sastavu škole danas djeluje i područna škola u Poznanovcu. Dječji vrtić od 1962. djelovao je u sastavu osnovne škole, a od 2012. smješten je u novoizgrađenoj zgradi. Srednja škola Bedekovčina osnovana je 1955. kao Industrijska škola opekarsko-keramičke struke, a danas se nastavna djelatnost obavlja u trima učilištima (graditeljsko, medicinsko i poljoprivredno). U sklopu škole nalazi se učenički dom, sportska dvorana, nekoliko poligona za praktičnu nastavu građevinskih programa, plastenici i poljoprivredno dobro. Od 1969. registriran je i Laboratorij za ispitivanje sirovina i materijala (danas Zavod za graditeljstvo i građevne materijale). U školi je 2012. otvoren i Pedološki laboratorij za ispitivanje zemlje, osnovan sredstvima dobivenima od EU-a.
Početci društvenoga života sežu u 1933, kada je osnovana Narodna čitaonica u Donjoj Bedekovčini koja je već sljedeće godine odlukom nadležnih vlasti zatvorena. Knjižnica je ponovno otvorena 1954, a 1977. preseljena je u novoizgrađeni objekt u središtu mjesta. U Bedekovčini djeluju mnogobrojne udruge: KUD Bedekovčina (1928), Folklorni ansambl »Žuna« (1993), dječji zbor »Bedekovčanski pušlek« (2006), Društvo »Naša djeca« (1999), Bedekovčanska udruga mladih (BUMA) (1994, obnovljena 2012), Bedekovčanske mažoretkinje (BEMA, 2006), Hrvatsko planinarsko društvo Bedekovčina (1977), Udruga vinara i vinogradara »Bilikum« (2000) i dr. Dobrovoljno vatrogasno društvo djeluje od 1912, isprva kao tvorničko (mjesno društvo osnovano je 1951). Od sportskih klubova najvažniji su Rukometni klub Bedekovčina (1965), Športsko-ribolovno društvo »Jezera« i Nogometni klub Tondach (1926). Na Bedekovčanskim jezerima od 1967. održava se godišnji sajam i izložba zagorskih vina.
Današnja Bedekovčina razvila se na području nekadašnjega → bedekovčanskog (komorskog) vlastelinstva, koje je 1267. stekla obitelj Bedekovića Komorskih. Nakon što su Bedekovići Komorski sagradili u XVIII. st. nove barokne rezidencije u Gornjoj i Donjoj Bedekovčini, njihovi podložnici postupno su napustili brežuljkaste krajeve te se naselili podno njih u ravničarske dijelove vlastelinstva uz cestu Zabok–Zlatar Bistrica. Novo naselje dobilo je po svojim feudalnim gospodarima ime Bedekovčina. Sve do druge polovice XIX. st. Bedekovčina je bila manje naselje ruralnoga karaktera, koje se sastojalo od dvaju dijelova (Gornje i Donje Bedekovčine). Izgradnjom željezničke pruge Zagreb–Varaždin (1886) gusto naseljeno poljoprivredno područje dobilo je na značenju i naglo se razvilo u mali gradić. Tomu rastu znatno je pridonijelo osnivanje prve hrvatske tvornice glinenih i šamotnih proizvoda 1889. → Zagorka, koja se s vremenom razvila u najveće zagorsko industrijsko poduzeće. U drugoj polovici XX. st. iz nje su se izdvojila i razvila druga industrijska poduzeća koja čine gospodarsku osnovicu grada.
Dvorac Gornja Bedekovčina nalazi se na glavici s tri strane strmoga brežuljka, koji se uzdiže neposredno iznad središta suvremenoga naselja. Gradio ga je od 1740. do 1750. Nikola Bedeković Komorski. U posjedu njegovih nasljednika dvorac je bio do XIX. st., kada je ženidbenim vezama prešao u posjed obitelji Galjufa te naposljetku 1887. u ruke obitelji Vranyczany-Dobrinović. Dvorac je jednokatna i jednokrilna građevina pravokutna tlocrta s visokim šatorastim krovom s dugim sljemenom u sredini kojega se isprva nalazio tornjić. Prostorije u prizemlju i na prvome katu dvorca polukružno su smještene oko velikoga predvorja s monumentalnim stubištem, smještenim u osi ulaza, koje u tlocrtu ima oblik slova »T« te kamenu perforiranu ogradu. Stubište je vodilo do glavne dvorane, koja je u kasnijim pregradnjama dvorca pregrađena u tri prostorije. U sjeveroistočnomu dijelu dvorca nalazila se dvoetažna kapela, koju su poslije 1887. Vranyczany-Dobrinovići horizontalno pregradili te u njezinoj donjoj etaži uredili kuhinju, a njezin oltar darovali župnoj crkvi sv. Barbare. Sva četiri pročelja dvorca jednako su ukrašena artikuliranim horizontalnim trakama u prizemlju, a na katu prozorskim poljima razdvojenim pilastrima. Od kamene plastike ističe se ulazni portal s grbom Bedekovića Komorskih, kojemu se pristupa stubištem. Uz dvorac je uređen pejzažni perivoj, u sastavu kojega je sačuvana klasicistička oranžerija, jedina takva građevina u Hrvatskome zagorju.
Kurija Donja Bedekovčina nalazi se u zapadnome dijelu Bedekovčine, na malenome brežuljku koji se blago uzdiže iznad ceste prema Zaboku. Sagradili su je Bedekovići Komorski najkasnije potkraj XV. st. kao utvrđenu kuriju, koja se u dokumentima prvi put spominje 1615. pod nazivom Našina, po srednjovjekovnom plemićkom posjedu na kojem je sagrađena. God. 1780. temeljito je pregrađena, odnosno uklopljena u današnju baroknu kuriju. Nakon Drugoga svjetskog rata vlasnik je plemićka obitelj Drakulić. Kurija je tlocrtno izdužena jednokrilna i jednokatna građevina pravokutna tlocrta pokrivena strmim dvoslivnim krovom s odrezanim zabatima. Središnja zona sjevernoga i južnoga pročelja naglašena je plitkim troosnim rizalitima. Prizemna zona kurije naglašena je plitkom horizontalnom rustikom, a kat te bočna pročelja tavana lezenama i trakama koje tvore okvire prozorskih osi. Od starije građevine sačuvali su se dijelovi podruma s dijelom zazidanim puškarnicama te ulazno predvorje, koje je šire od glavne središnje sobe na katu. U unutrašnjosti se ističe kućna kapela, ugrađena poput zidnoga ormara, s vrijednom baroknom opremom (sjedeći lik Trpećega Krista iz XVIII. st., kipovi sv. Petra i Pavla iz XIX. st., barokni kip Uskrsloga Isusa).
Kurija Pisačić sagrađena je na nekadašnjemu posjedu Židovinjak, koji je 1587. hrvatsko-ugarski kralj i rimsko-njemački car Rudolf II. Habsburgovac darovao obitelji Bedeković Komorski. U razdiobi posjeda obitelji među trojicom braće početkom XVII. st. Židovinjak je pripao Ljudevitu Bedekoviću Komorskomu, čime je utemeljena židovinjačka grana obitelji. Ljudevit je sagradio kuriju, koju je u nepoznatim okolnostima stekla plemićka obitelj Pisačić Hižanovečki i držala sve do suvremenoga doba.
LIT.: S. Belošević, Županija varaždinska i slobodni i kraljevski grad Varaždin, Zagreb 1926. • Ž. Bajza (ur.), Bedekovčina: stara i plemenita, Bedekovčina 1997.
D. Njegač i K. Regan
