Baričević, Doris (Dorotea), povjesničarka umjetnosti (Graz, 7. IX. 1923 – Zagreb, 31. III. 2016). U Zagrebu je završila osnovnu školu i gimnaziju te studij povijesti umjetnosti s klasičnom arheologijom (1948) na Filozofskome fakultetu, gdje je magistrirala 1965. i doktorirala 1972. Kao kustosica Arhiva za likovne umjetnosti radila je u Gipsoteci grada Zagreba (1949–50), a zatim u institucijama JAZU: Gliptoteci (1950–51), Institutu za likovne umjetnosti (1952–60), Historijskome institutu (1960–65), Arhivu JAZU (1965–79) te u Kabinetu za arhitekturu i urbanizam Arhiva za likovne umjetnosti (1979–93). Bavila se znanstvenim skupljanjem i arhiviranjem likovne dokumentacije i registriranjem suvremenih umjetničkih zbivanja u Hrvatskoj. Osnovno je područje njezina istraživačkog rada (u arhivima i na terenu) skulptura i drvorezbarstvo XVII. i XVIII. st. u sjevernoj Hrvatskoj. Nakon njezinih otkrića ponovno su smješteni u zagrebačkoj katedrali 1980. restaurirani kipovi središnjega dijela glavnoga oltara iz 1632, koji je »zbog trošnosti« bio uklonjen 1832 (Majka Božja s djetetom i anđelima). Obradila je velik broj baroknih spomenika i kipova u drvu i kamenu, a posebno tipološki razvoj propovjedaonica u sjeverozapadnoj Hrvatskoj iz XVII. st. (magistarski rad) i XVIII. st. (disertacija). Svojim je radovima dala znatan prilog poznavanju djelovanja kipara iz XVII. i XVIII. st. te razvoju barokne umjetnosti u Hrvatskoj, a velik ih je broj vezan uz područje Hrvatskoga zagorja: Majstor propovjedaonice Majke Božje Snježne u Belcu (Peristil, 1971/72, 14–15), Djela domaćega kipara u župnoj crkvi u Zaboku (Kaj, 1974, 11), Štajerski kipari na Trškom vrhu (Vijesti muzealaca konzervatora Hrvatske, 1975, 1–6), Pavlinski kipari u Lepoglavi (Kaj, 1981, 2), Barokno kiparstvo pregradskog kraja (Kaj, 1998, 2) i dr. Na studijskim putovanjima po Bavarskoj, Austriji, Mađarskoj i Sloveniji produbila je poznavanje alpskoga i subalpskoga kiparskoga kruga, njihovih veza s hrvatskim područjem i utjecaje koje je taj krug imao na domaće kiparstvo. Od 1983. do 2000. vodila je znanstveni projekt Kiparstvo i slikarstvo XVII–XIX. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj. Bila je suradnica projekta Likovna umjetnost sjeverne Hrvatske XVII–XIX. stoljeća u srednjoeuropskom kontekstu. Tijekom svojega dugogodišnjeg istraživačkog rada stvorila je jednu od najsustavnijih i najcjelovitijih fotodokumentacija o baroknome kiparstvu u sjevernoj Hrvatskoj, koja svjedoči o drastičnim promjenama, devastacijama i osiromašenjima toga velikog korpusa i za pojedine je skulpture i oltarne cjeline, pa i propovjedaonice, danas jedini vizualni zapis o njihovu postojanju. U nizu monografija posvećenih sakralnim objektima kontinentalne Hrvatske dala je prilog u obradi kiparske građe (Bedekovčina, stara i plemenita, 1997; Krapina, grad povijesti i kulture, 2004). Svoje opširno znanje i znanstveno-istraživački rad predstavila je u knjizi Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske (2008). Surađivala je na izložbama Kultura pavlina u Hrvatskoj (1989), Tisuću godina hrvatske skulpture (1991), Isusovačka baština u Hrvata (1993), Sveti trag (1994) te Mir i dobro (2000). Bila je vanjska suradnica Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, Instituta za povijest umjetnosti i Muzeja za umjetnost i obrt.
LIT.: N. Tarbuk, Skica za portret Doris Baričević ili život posvećen skulpturi, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, (2004) 28.
A. Kaniški