barok, umjetnički stil u XVII. i XVIII. st., između renesanse (manirizma) i rokokoa, odnosno klasicizma. Glavna su obilježja baroka meki, pokrenuti oblici, naglašeni kontrasti svjetlosti i sjene, teatralnost gesta i težnja vizualnoj raskoši. Zbog specifičnih kulturno-povijesnih okolnosti, umjetnička je baština Hrvatskoga zagorja ponajviše prepoznatljiva upravo po djelima nastalima u baroknome razdoblju. Tijekom XVII. i XVIII. st. Zagorje, uz gradove Varaždin i Zagreb, postaje svojevrsno središte društvenoga života banske Hrvatske, što rezultira mnogobrojnim umjetničkim narudžbama plemstva, svećenstva i crkvenih redova (pavlina i franjevaca).
arhitektura. Sakralna arhitektura XVII. st. znatnim dijelom ostaje u okvirima tradicije prethodnih razdoblja. Zamjetni su tako odrazi renesansnoga i kasnogotičkoga poimanja prostora u trostranome zaključku kapele sv. Jurja u Jezeru Klanječkome (1622). Arhaizirajuća se pak sklonost gotičkim oblicima očituje primjerice u mrežastome svodu prigradnje broda nekoć pavlinske crkve Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi (1663–76) ili lažnome gotičkom svodu i modificiranim mrežištima prozora župne crkve Sveta tri kralja u Velikoj Erpenji (1650). U baroknome se razdoblju u Hrvatskome zagorju bilježe i veće pregradnje starijih sakralnih objekata pri kojima se dodavanjem bočnih kapela ostvaruju razvedeniji tlocrtni oblici bliži suvremenim shvaćanjima arhitekture. Kapele s grobnicama velikaških obitelji Pethő, Drašković, Rattkay i Patačić
podižu se tako između 1673. i 1705. uz brod crkve Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi, a grobne kapele grade se i uz druge zagorske crkve. Gotička crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Taborskome dobiva križni tlocrt prigradnjom dviju nasuprotnih kapela (1687; 1739), tako se u XVIII. st. proširuju i župna crkva Uzvišenja Sv. križa u Svetome Križu Začretju te, 1674. podignuta, crkva sv. Marije Snježne u Belcu (pregradnja provedena 1739–42). Dogradnjom sjeverne bočne kapele (oko 1770) ubrzo po izgradnji (1751–58) križni tlocrt dobiva i župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zlataru. Barokizacije ranijih sakralnih građevina uključuju i proširenje prozorskih otvora, prigradnje sakristija kao i podizanje pjevališta te svođenje brodova koji su u ranijem razdoblju bili uglavnom zaključeni drvenim stropom (tabulatom) kakav se očuvao u brodu kapele sv. Lovre u Lovrečanu (1666). Dobar primjer navedenih intervencija tijekom druge polovice XVIII. st. pružaju gotičke crkve sv. Jakova na Očuri (Gorjani Sutinski) i sv. Martina u Varaždinskim Toplicama. Među sakralnim se novogradnjama XVII. st., zbog usvajanja srednjoeuropskoga tipa ranobarokne crkve sa zidnim stupcima (njem. Wandpfeilerkirche) po uzoru na nekoć isusovačku crkvu sv. Katarine u Zagrebu, ističe crkva Navještenja Blažene Djevice Marije (1639–55) uz franjevački samostan u Klanjcu (1632–58). Jednostavnije su pak, u tradicionalnijim oblicima građene, franjevačke crkve sv. Katarine Aleksandrijske (posvećena 1657) uz samostan u Krapini (osnovan 1641) te Pohoda Blažene Djevice Marije u Mariji Gorici (1754–58; po projektu zagrebačkoga graditelja Matije Leonhardta). Barokni franjevački samostan u Mariji Gorici porušen je nakon ukinuća 1789. Najveći samostanski kompleks u Hrvatskome zagorju podignuli su pavlini između 1650. i 1673. uz crkvu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u hrvatskome sjedištu svojega reda, Lepoglavi. Skladan sklop rezidencije i kapele Majke Božje Žalosne lepoglavski su pavlini tijekom XVII. i XVIII. st. podignuli i u nedalekoj Veternici.
U XVIII. stoljeću se, pod utjecajem srednjoeuropskoga baroka, a osobito susjedne Štajerske, grade i crkve razvijenijih tlocrtnih oblika. Pri tome se ističu građevine četverolisna tlocrta poput kapele sv. Jurja u Purgi Lepoglavskoj (1749) i hodočasničke crkve Majke Božje Jeruzalemske na Trškome Vrhu kraj Krapine. Crkva na Trškome Vrhu, gradnju koje je po projektu pripisanom mariborskom graditelju Josefu Hofferu vodio Josip Javornik, podignuta je zauzimanjem krapinskih građana i župnika N. Gorupa između 1750. i 1761. God. 1773. raskošni je sklop dovršen oktogonalnim cinktorom, koji opasuje crkvu. S mariborskim graditeljem Johannom Fuchsom povezuje se pak projekt kasnije izvedene župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pregradi (1803–18), koja uz kasnobarokne, pokazuje i odlike klasicističke artikulacije. Spoj centralnoga i longitudinalnoga
tlocrta predstavljaju i razvedeni oblici kapelâ Ranjenoga Isusa u Kostelu (1772–75) i sv. Petra u Krušljevu Selu (1793), a uz kasnobarokni, klasicističkome se izrazu potkraj XVIII. st. približavaju, među ostalim, župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Oroslavju (1777) i sv. Jelene Križarice u Zaboku (1782). Kao osobite karakteristike sakralne arhitekture toga razdoblja u Hrvatskome zagorju valja istaknuti crkvena predvorja, sačuvana primjerice kod kapela sv. Lovre u Lovrečanu, sv. Marije Magdalene u Veterničkome Kuzmincu ili sv. Ivana Krstitelja na Gorici nad Lepoglavom, kao i cinktore koji opasuju hodočasničke crkve (Blaženoj Djevici Mariji posvećene hodočasničke crkve u Loboru, na Trškome Vrhu, Vinagori i u Belcu, te hodočasnička crkva Sveta tri kralja u Kominu).
U profanoj arhitekturi baroknoga razdoblja na području Hrvatskoga zagorja, uz župne kurije i rijetke primjere gradske stambene arhitekture (npr. u XIX. st. pregrađen sklop zgrada obitelji Keglević u Krapini), posebno mjesto zauzimaju dvorci, podizani na brojnim posjedima sitnoga i srednjega plemstva koje prestankom osmanske opasnosti nakon pobjede kršćanske vojske kod Siska (1593) postupno napušta sigurnost utvrđenih burgova i spušta se u lakše pristupačne predjele. Stariji dvorci poput Klenovnika ili Lobora nasljeđuju
tlocrtni raspored renesansnih kaštela s krilima raspoređenim oko pravokutnoga dvorišta, a zadržavaju se i neki elementi fortifikacijske arhitekture poput ugaonih kula kod Novih dvora Klanječkih (1603). Kule se ponekad javljaju i u XVIII. st. (Bela II; Lužnica), kada među monumentalnim građevinama prevladavaju trokrilni dvorci U-tlocrtnoga oblika (npr. Zajezda, Gornja Bistra, Donje Oroslavje, Stubički Golubovec). Posebno mjesto među njima zauzima dvorac u Svetome Križu Začretju koji je svoj današnji oblik, s dva duga, međusobno razmaknuta krila spojena trećim, središnjim krilom s valjkastim rizalitom, dobio u drugoj polovici XVIII. st. Ipak, najviše je jednokrilnih dvoraca, koji se podižu tijekom obaju baroknih stoljeća (Zlatar, Gornja i Donja Bedekovčina, Bela, Razvor, Lovrečan i dr.), od kojih se ističu Gornje Škaričevo i Grančari kao jedini sačuvani primjeri drvenih dvoraca u Hrvatskome zagorju. Baroknim obilježjima zagorskih dvoraca tijekom posljednje četvrtine XVIII. st. pridružuju se i neke klasicističke karakteristike, pri čemu je izuzetak posve klasicistički zasnovan dvorac Hellenbach kraj Marije Bistrice, podignut prije 1786. Iako se nisu sačuvali u svojim izvornim oblicima, uz neke od zagorskih dvoraca prostirali su se barokni vrtovi i perivoji (Lobor, Klenovnik, Bela, Gornje i Donje Oroslavje, Sveti Križ Začretje).ž
likovne umjetnosti. Tijekom baroknoga razdoblja, osobito u XVIII. st., zagorske se crkve opremaju drvenim oltarima, a barokna skulptura svoje mjesto pronalazi i na propovjedaonicama, ogradama pjevališta i kućištima orgulja. Bogatstvu crkvenih interijera pridonose i zidni oslici i štukature, a svečanost poslijetridentske liturgije upotpunjuju raskošno ruho i posuđe. Kao i u arhitekturi, glavni umjetnički utjecaji, ali i sami majstori dolaze iz susjedne Štajerske, te bližih umjetničkih središta, Zagreba i Varaždina. Malobrojni sačuvani oltari XVII. st. svjedoče o dugoj prisutnosti konstrukcijskih i ornamentalnih shema sjevernjačkoga manirizma.
Karakterističan ornamentalni motiv manirističke hrskavice krasi reprezentativni glavni oltar u crkvi sv. Wolfganga (Vuka) u Vukovoju kraj Klenovnika (1650), kao i onaj u franjevačkoj crkvi sv. Katarine Aleksandrijske u Krapini (1665–70). Potonji oltar, ujedno i najmonumentalniji retabl XVII. st. u sjevernoj Hrvatskoj, moguće je povezati s djelovanjem kipara Jurja Magnusa u Krapini. Zanimljivo djelo anonimnoga pokrajinskoga kipara nekadašnji je glavni oltar nekoć franjevačke crkve Kraljice Sv. krunice u Remetincu (danas u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu), u strukturu (izrađenu 1669) koje je uklopljen središnji dio gotičkoga retabla iz XV. st. U osmome desetljeću XVII. st. bilježi se pak djelatnost varaždinskoga kipara I. J. Altenbacha. Uz drveni oltar Majke Božje Žalosne (1676), u nekoć pavlinskoj crkvi Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi, taj je vrsni kipar na području Zagorja izveo i niz javnih, kamenih kipova (Immaculata u Šumcima kraj Lepoglave, Krist vezan za stup u Lepoglavi, kipove Žalosne Marije na pročelju crkve sv. Marije Snježne u Belcu, u kapeli uz nekadašnju pavlinsku rezidenciju na Veternici i u Trgovišću kraj Hrašćine, na stupu u Biškupcu kraj Varaždina, kipove Immaculate i sv. Franje Asiškoga uz crkvu Majke Božje Gorske te sv. Antuna Padovanskoga uz istoimenu kapelu kraj Lobora). Zagorje se ističe učestalošću javnih kamenih kipova s prikazima Krista, Blažene Djevice Marije i svetaca, koji – kao i skromnija, drvena raspela – odražavaju obnoviteljske težnje poslijetridentske Crkve. Osobito su tako česti prikazi Trpećega Krista (Topličica kraj Zajezde, Klupci, Veternica, Gornja Voća), kao i Blažene Djevice Marije na stupovima ili pilovima, poput onih pred župnom crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije u Bednji (1672) i franjevačkom crkvom sv. Katarine Aleksandrijske u Krapini (1705). Tri kamene skulpture Majke Božje s Djetetom iz približno 1680 (na stupu kraj Desinića, u pokloncu u Taborskome i na pročelju župne crkve sv. Katarine Aleksandrijske u Zagorskim Selima) povezuju se s vrsnim, no anonimnim štajerskim kiparom. Uz druge svetačke spomenike (sv. Ivana Nepomuka u Donjoj Višnjici i Klenovniku, sv. Florijana u Pušći), ikonografski zanimljivu skupinu čine ostatci petnaest postaja otajstava svete krunice koje je, između Klenovnika i crkve sv. Wolfganga (Vuka) u obližnjem Vukovoju, 1672. dala postaviti Magdalena Nádasdy, supruga Ivana IV.
Draškovića. Osamdesetim godinama XVII. st. pripadaju oltari sv. Marije Magdalene i sv. Roka u kapeli sv. Petra u Gotalovcu. Riječ je o djelima Ivana Komersteinera koja su izvorno krasila zagrebačku katedralu, a u Gotalovec su prenesena sredinom XVIII. st. Iz zagrebačke katedrale potječu i – u zagorskoj umjetničkoj baštini iznimni – mramorni oltari sv. Katarine Aleksandrijske i sv. Barbare (nakon 1728). Ta djela ljubljanskoga majstora Francesca Robbe u župnu crkvu sv. Martina u Varaždinskim Toplicama dopremljena su nakon 1880. godine. Uz udio mnogih anonimnih i pokrajinskih kipara, tijekom XVIII. st. zagorske crkve opremaju se i djelima zagrebačkih i varaždinskih umjetnika. Majstori zagrebačke drvorezbarske radionice biskupa J. Branjuga izradili su tako glavne oltare u hodočasničkoj crkvi Sveta tri kralja u Kominu (1729) i župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Biškupcu (1742), Claudius Kautz autor je glavnih oltara u kapeli sv. Jakova u Batini (1721; izvorno oltar sv. Barbare u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zlataru) i sv. Marije Magdalene u Humu Bistričkome (oko 1736; izvorno bočni oltar u crkvi Majke Božje Bistričke) te oltara Sv. križa (oko 1720) u župnoj
crkvi Kraljice Sv. krunice u Remetincu. Josip Weinacht izradio je kiparsku dekoraciju korske ograde (1742) u hodočasničkoj crkvi sv. Marije Snježne u Belcu, a njegovu stilu blizak je barokni inventar župne crkve sv. Jurja u Gornjoj Stubici. Glavni oltar (1756) crkve svetih Petra i Pavla u Petrovskome rad je zagrebačkoga kipara Antuna
Reinera. Poput Reinera, na zagrebačkome je Gradecu djelovao i Josip Stallmayer, autor glavnoga oltara i propovjedaonice (1758) u crkvi sv. Petra u Gotalovcu, kao i propovjedaonice (1758) u župnoj crkvi sv. Dominika u Konjščini. Na području Kaptola u drugoj je polovici XVIII. st. živio pak Franjo Antun Straub, član slavne srednjoeuropske kiparske obitelji (u Zagorju se nalaze i djela njegove braće Filipa Jakoba i Josipa), koji je 1762. izradio propovjedaonicu u nekoć franjevačkoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Mariji Gorici. Djela varaždinskoga kipara Ivana Pittnera nalaze se na oltaru sv. Franje Asiškoga (oko 1725) u nekoć franjevačkoj crkvi Kraljice Sv. krunice u Remetincu, te glavnome oltaru (oko 1720) u kapeli sv. Marije Magdalene u Viničnome kraj Visokoga. Njegov suvremenik, vodeći varaždinski kipar prve polovice XVIII. st., Ivan Adam Rosenberger, izradio je glavne oltare (1734) u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva i dvorskoj kapeli sv. Antuna Padovanskoga u Klenovniku, kao i središnju skupinu Majke Božje s Djetetom između svetih Dominika i Katarine Sijenske (1743) na oltaru Sv. krunice u crkvi sv. Marije Snježne u Belcu. Za Zagorje je radio i varaždinski kipar druge polovice XVIII. st. Fridrik Petter, autor glavnoga oltara (1758) župne crkve Presvetoga Trojstva u Radoboju. Poput navedenih majstora, u domaću sredinu uklopili su se i strani kipari koji su kao braća laici djelovali u okvirima franjevačkoga i pavlinskoga reda. U franjevačkome samostanu i crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije u Klanjcu nalaze se djela članova tzv. franjevačke kiparske radionice hrvatsko-kranjske provincije Dionizija Hoffera (raspelo u crkvi, oko 1735), Ive Schweigera (sv. Ivan Krstitelj i kip apostola bez atributa u samostanu) i Severina Aschpachera (sv. Franjo Asiški i sv. Antun Padovanski u nišama na pročelju crkve iz sredine XVIII. st.), a propovjedaonica, četiri bočna i glavni oltar u crkvi Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi (1770), kao i dva oltara uz trijumfalni luk obližnje kapele sv. Ivana Krstitelja na Gorici (1763), rad su pavlina Aleksija Königera. Isti pavlinski kipar izveo je i kamene kipove Blažene Djevice Marije i Arkanđela
Gabrijela (uništen) koji su u prizoru Navještenja izvorno stajali na prilazu lepoglavskome samostanu. Zagonetnom pak ostaje ličnost kipara Iohanesa Vedla koji je još 1711. za novo pročelje lepoglavske crkve izveo kamene kipove Boga Oca, Krista, Blažene Djevice Marije, četiriju crkvenih otaca te pavlinskih zaštitnika, svetih Pavla Pustinjaka i Antuna Opata. Najvažniji ansambl barokne skulpture u Zagorju ostvaren je u crkvi sv. Marije Snježne u Belcu, gdje su naručitelji iz redova hrvatskoga plemstva izradbu glavnoga i bočnih oltara te propovjedaonice, između 1742. i 1744, povjerili nekima od najznačajnijih kipara štajerske prijestolnice, Graza. Oltare sv. Josipa i sv. Barbare, raskošnu propovjedaonicu kao i skulpture sv. Ivana Nepomuka i sv. Franje Ksaverskoga na oltaru Sv. krunice izradio je tada vodeći štajerski kipar Josip Schokotnigg, dok kipovi glavnoga oltara (s izuzetkom središnjega kipa Immaculate, preuzetoga s prijašnjega oltara iz 1729) pokazuju srodnost s djelima F. J. Strauba, autora glavnoga oltara (1759) u crkvi Majke Božje Jeruzalemske na Trškome Vrhu kraj Krapine. I ostatak skulpturalne opreme crkve na Trškome Vrhu rad je štajerskih majstora. Bočne oltare Sv. križa (1758), Četrnaest svetih pomoćnika (1759), sv. Ivana Nepomuka (1760) i propovjedaonicu (1760) izveo je Antun Mersi iz Rogatca, dok je njegov vještiji brat, Ivan Juraj, zaslužan za skulpturu Majke Božje s Djetetom na prijestolju (1756). Posljednji u nizu oltara na Trškome Vrhu, posvećen svetim apostolima, oko 1770. izradio je nepoznati majstor pod utjecajem F. J. Strauba. Uz Franju Antuna i Filipa Jakoba, svojim je djelima u Zagorju prisutan i treći od braće Straub, Josip, koji je kao mariborski kipar obilježio vrhunac štajerskoga baroknog kiparstva prve polovice XVIII. st. Uz ostvarenja u Varaždinu i Čakovcu, J. Straub je već 1745. izradio i oltar sv. Josipa u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Taborskome, narudžbu Josipa Jagušića – tajnika zagrebačkoga biskupa J. Branjuga – koji će se desetak godina poslije, kao donator glavnoga oltara na Trškome Vrhu, obratiti Josipovu bratu Filipu Jakobu. Ustrajnost kulturnih veza sa susjednom Štajerskom potvrđuju i djela Josipa Holzingera, majstora koji je dominirao mariborskim kiparstvom druge polovice XVIII. st. Za novopodignutu župnu crkvu u Zlataru Holzinger je 1758. izradio glavni oltar s teatralnim uprizorenjem Marijina Uznesenja, a njegovu opusu pripadaju i skulpture anđela i svetica na glavnome oltaru (1778) te propovjedaonica (1786) u župnoj crkvi sv. Barbare u Bedekovčini. Utjecaji i umjetnici iz susjednih slovenskih i austrijskih regija u Zagorju ostaju prisutni i kada na samome izmaku XVIII. st. ornamentiku rokaja (rocaille) i lepršavu pokrenutost oltarne arhitekture počinju zamjenjivati hladniji oblici nadolazećega klasicizma, kakvi su primjerice na glavnim oltarima župnih crkava sv. Jelene Križarice u Zaboku (1786), Uznesenja Blažene Djevice Marije u Bednji (1792) ili sv. Bartola Apostola u Kamenici (1799).
Među nadgrobnim spomenicima koji tijekom XVII. i XVIII. st. nastavljaju ispunjavati crkve i grobne kapele, ističu se oni Martina Mogorića (oko 1675) u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Mariji Gorici i Ladislava Patačića (1710) u kapeli Presvetoga Trojstva uz crkvu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi, svi u kamenu, odnosno mramoru, isklesanim likovima klečećih pokojnika. Jedinstvenu i vrijednu skupinu čine i metalni sarkofazi članova obitelji Erdődy, izvorno smješteni u kripti crkve Navještenja Blažene Djevice Marije u Klanjcu. Uz skromniji bakreni sarkofag Elizabete, rođ. Rákóczy (1707), vrsnoćom izvedbe i bogatstvom motiva pozornost plijene kositreni sarkofazi Sigismunda (1639) i Emerika (1695) Erdődyja, danas izloženi u franjevačkome samostanu.
Najznačajnija su slikarska ostvarenja u Hrvatskome zagorju u domeni zidnoga slikarstvu kojim su, upotpunjujući bogate altarističke ansamble, oblikovane neke od najistaknutijih baroknih sakralnih cjelina, poput crkava u Belcu ili na Trškome Vrhu. Belečku je crkvu 1742. u cijelosti oslikao pavlinski slikar I. K. Ranger, dok su zidne slike u crkvi na Trškome Vrhu (1772–77) djelo majstora iz štajerskoga Rogatca, A. J. Lerchingera. Oba su umjetnika višestruko zadužila likovnu baštinu sjeverozapadne Hrvatske, pri čemu upravo zagorske dionice čine svojevrsne okosnice njihovih opusa. Ranger je u maniri iluzionističkoga baroknog slikarstva osim u matičnome,
lepoglavskom samostanu (tzv. priorova soba, samostanska ljekarna, ljetni refektorij) i crkvi (pjevalište, 1735–37; svetište, 1742), ukrasio i interijere pavlinskih kapela sv. Ivana Krstitelja na Gorici (1731) i sv. Jurja u Purgi Lepoglavskoj (1750), kao i kapele sv. Marije u obližnjoj Kamenici (1751). Osim za pavline, Ranger je, osim zidnoga oslika u Belcu, radio i za druge naručitelje, pa je tako za krapinske franjevce izveo zidne slike u sakristiji i svetištu crkve sv. Katarine Aleksandrijske, a oslikao je i kapelu Blažene Djevice Marije (1740–45) u župnoj crkvi sv. Martina u Donjoj Voći. Lerchingerovi pak oslici baroknome iluzionizmu često pridodaju i dekorativnu lakoću rokokoa, a osim na Trškome Vrhu, nalaze se u župnim crkvama Blažene Djevice Marije u Taborskome (oko 1750) i Pohoda Blažene Djevice Marije u Višnjici (oko 1766), kapeli sv. Ane u Završju (1756–60), dvorskoj kapeli u Gornjoj Stubici (1756–60), te kabinetu dvorca Miljana (1763). Slikari iz Lerchingerove radionice i kruga ostvarili su pak značajne doprinose oslicima u kapeli dvorca u Gornjoj Bistri (oko 1774), župnoj crkvi sv. Nikole u Hrašćini (oko 1790) te na svodu glavne dvorane dvorca Oroslavje Donje (kraj XVIII. st.). U bogato oslikanoj unutrašnjosti hrašćinske crkve prepoznata je pri tome ruka Lerchingerova suradnika, zagrebačkoga slikara Antuna Archera, koji je još oko 1779. izveo zidne slike u kapeli Sveta tri kralja u nedalekome Kominu. U sklopu većih oslikanih cjelina na mnogima od navedenih lokaliteta (Gorica, Purga Lepoglavska, Kamenica, Gornja Stubica, Gornja Bistra, Hrašćina), kao i u nizu drugih sakralnih građevina (Bojačno, Donji Martijanec, Kuzminec Veternički, Marija Gorica, Petrovsko, Visoko, Završje Začretsko), na zidovima su slikani, iluzionirani oltari koji tijekom XVIII. st. često krase upravo zagorske crkve i kapele. I štafelajno slikarstvo svoje je mjesto najvećim dijelom pronalazilo u crkvama. Među rijetko sačuvanim djelima iz XVII. st. rani primjer manirističkih utjecaja, posredovanih štajerskim umjetničkim središtima, predstavlja slika Navještenje iz prve polovice stoljeća, rad nepoznata majstora u dvorskoj kapeli u Klenovniku. Značajnu cjelinu radova slovenskoga slikara Hansa Georga Geigera i njegove radionice, koja je tijekom druge polovice XVII. st. svojim slikama hladna kolorita i maniristički koncipirana prostora ispunjena krupnim svetačkim likovima opremala crkve i kapele u Zagrebu i njegovoj okolici, predstavljaju četiri oltarne pale nastale za klanječke franjevce (Sv. Antun Padovanski, 1664; Sv. Leonard Opat; Sv. Valentin, 1675; Sv. Lucija, 1666). O profinjenu ukusu pavlinskoga reda, koji je tijekom XVII. i XVIII. st. u svoje okrilje primio nekolicinu slikara, svjedoče pak vrsna slikarska djela u nekoć pavlinskoj crkvi u Lepoglavi, kao i obližnjoj kapeli sv. Ivana Krstitelja na Gorici. Njima se pridružuju štafelajne slike pavlinskoga slikara I. K. Rangera nastale za samu Lepoglavu, poput uklada klupa na pjevalištu (1735–37) i u svetištu crkve Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije (1742), ali i za druge zagorske crkve. Kao štafelajni slikar, Ranger se predstavlja i slikama Sv. Juraj u borbi sa zmajem na glavnome oltaru kapele sv. Jurja u Belcu, sv. Antuna Padovanskoga u kapeli sv. Lovre u Lovrečanu, dvjema palama i dvjema atičkim slikama na bočnim oltarima dvorske kapele sv. Antuna Padovanskoga u Klenovniku, palom Nevjera sv. Tome na glavnome oltaru kapele sv. Tome, te prikazom sv. Martina u istoimenoj župnoj crkvi u Donjoj Voći. S krugom oko Rangerova mlađeg suvremenika, pavlinskoga slikara G. Tallera, povezuju se pak slike Presvetoga Trojstva u kapeli sv. Antuna u Matencima (izvorno u župnoj crkvi u Donjoj Stubici), Immaculate iz župne crkve sv. Leopolda Bogdana Mandića (nekoć sv. Ladislava) u Orehovici, sv. Ivana Nepomuka u kapeli sv. Donata u Pavlovcu i sv. Margarete u istoimenoj kapeli u Peršavesi. Vrijednu skupinu djela plodnoga varaždinskog slikara Blaža Gruebera, nastalu 1745, sadržavaju bočni oltari kapele Majke Božje Žalosne u Trgovišću kraj Hrašćine. Riječ je o većim palama (Sv. Ana uči Mariju čitati; Stigmatizacija sv. Franje; Kamenovanje sv. Stjepana) i manjim slikama na atikama oltara (Sv. Rozalija; Sv. Marija Magdalena). Među brojnim drugim djelima, uglavnom anonimnih autora XVIII. st., moguće je izdvojiti ona ljubljanskih slikara Valentina Metzingera (Sv. Josip s Djetetom Isusom, Taborsko, župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, 1745) i Andreja Herrleina (Smrt sv. Josipa; Smrt sv. Franje Ksaverskoga, Sveti Križ Začretje, župna crkva Uzvišenja Sv. križa, 1770/80).
LIT.: Gj. Szabo, Izvještaj o radu zemaljskoga povjerenstva za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u godini 1911, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, nova serija, 12(1912) 1. • isti, Spomenici kotara Krapina i Zlatar, ibid., 13(1913–14) 1. • isti, Spomenici kotara Ivanec, ibid., 14(1915–19) 1. • isti, Kroz Hrvatsko Zagorje, Zagreb 1940. • A. Horvat, Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj, u: Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982. • D. Baričević, Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske, Zagreb 2008. • Krapinsko-zagorska županija – Umjetnička topografija Hrvatske, 4, Zagreb 2008.
D. Šourek
